Pozitivne kritike na "Yo no creo en los hombres"

Telenovela "Yo no creo en los hombres" prikazuje se tek tri dana, i već je oduševila kritičare! Među njima, izdvajamo i donosimo Vam što je napisao jedan od njih, Álvaro Cueva:

___________________________

Ja vjerujem u Giselle! Vjerujem u nju jer sam je vidio radeći kao najponiznija radnica, prenoseći kutije, prljajući ruke...

Vjerujem u nju jer sam vidio kako se odnosi prema ljudima, uvijek tako humana, naučena, osjetljiva, suočavajući se s problemima i rješavanje istih, poslujući.

Vjerujem u nju jer sam je čuo kako govori, analizira melodrame, duboko zalazi u psihologije likova... Vrlo je inteligenta!

Ali znate što najviše obožavam kod nje? To što zna prihvatiti kritiku! I sami znate u koliko sam dijelova razbijao njezine radove, kao npr., početne epizode "Cachito del cielo".

A ona, namjesto da mi predbaciva kao što svi drugi to rade, ona prihvaća, prepravlja i nastavlja dalje.

Ali isto tako kad je to bilo "potrebno", pohvalio sam njezinu "Para volver a amar", koju je producirala zajedno s Robertom Gómezom Fernándezom. Sjećate se?

Čestitam Televisi na odluci da Giselle lansiraju kao izvršnu producenticu. To je prvi put u desetljeću da konzorcij Emilia Azcarrage da jednu takvu priliku jednoj ženi da se probije do vrha. Rodila se nova producentica! I to na veliko! Siguran sam da će s godinama, Giselle postati jednako uspješna i važna, baš kao Carla Estrada, Rosy Ocampo ili Angelli Nesma Medina. Upamtite me!

...

Kakav način da se oživi jedan takav klasik! I nisu se samo zadovoljili već napisanim tekstom Caridad Bravo Adamas... Nego su ga uskrsnuli!

Na što mislim time? Na to da "Yo no creo en los hombres" nije obična latino-telenovela koja priča o siromašnoj i neukoj i tijekom cijelog života nesretnoj djevojci koja završava pretvorena u damu i milijunašicu. Ne, Caridad Bravo Adams napisala ju je na Kubi, u socijalno teškom okruženju. Napisala ju je kao spomenik za sve potlačene žene diljem svijeta.

Znate kako ju je napisala? Otišla je u jedan ženski zatvor u Havani, i pričala s velikim brojem odnašnjih zatvorenica. I znate što je otkrila? Otkrila je to da je velika većina tamošnjih zatvorenica tu gdje jesu zbog krivnje muškaraca, koji su ih varali, iskorištavali i silovali. 

"Yo no creo en los hombres" inspirirana je na realnim stvarima. Na kubanskom radiju puštala se u isto vrijeme kada je konkurentska radio-postaja puštala "El derecho de nacer". "Yo no creo en los hombres" potukla je svoju suparnicu i, što je najvažnije, potaknula je svijest o temi kojom se bavi. Odgovorni za ovu, novu meksičku verziju, rade isto: bore se da ova telenovela bude nešto što će uzrokovati promjene, ili barem potaknuti svijest.

Kako? Držeći se originalne esencije, ali podižući je na neku veću, uzvišeniju razinu. "Yo no creo en los hombres" nije priča o samo jednoj ženi; ona je priča i o mnogim drugim.

Caridad Bravo Adams bila bi najsretnija scenaristica na svijetu, samo da je poživjela i da može ovo vidjeti...

...

Ne znam kako se vama svidjela prva epizoda, ali mene je već zaludjela! Zaista osjećam bijes i bespomoć kada vidim što je sve protagonistica doživjela već u prvim scenama. Zaista me impresioniralo sve što se dogodilo. To je opet tradicionalna melodrama, ali opet s nekim drugim umecima, drugim okvirima, drugim jezikom... Adriana Louvier je protagonističko otkriće godine! Kakav način da joj publika povjeruje i poistovjeti se s njome! Kakav način da konstruiraš jedan lik!

A što mislim o ostatku glumačke postave? Savršena kombinacija velikih kinematografijskih, kazališnih i televizijskih figura, zajedno sa super-odličnim glumačkim lansiranjima.

...

"Yo no creo en los hombres" kamen temeljac je u povijesti latino-američke kinematografije, i u rukama Giselle Gonzalez stvarno bi moglo postati nešto u što bi vrijedilo vjerovati... 

A što vi mislite?

________________________________